Ona već nekoliko meseci skuplja hrabrost da kaže mami šta misli u vezi sa onim što je videla na Instagramu. Nedavno, ova devojčica je otkrila da je njena mama bez prethodnog odobrenja objavljivala veći deo svog života a samim tim i deo života svoje kćerke.

,,Neobično mi je da vidim sebe tamo, da me drugi komentarišu i lajkuju a često se desi i da majka postavi neku sliku na kojoj se sebi uopšte ne sviđam!’’

Kako će deca znati šta smo o njima podelili kada ih nismo tagovali i nemaju svoje profile?

Iako mnoga deca možda još uvek nemaju profile na društvenim mrežama, njihovi roditelji, škole i sportski timovi kreiraju za njih živote na mreži, još od rođenja. Šok kada saznaju da su detalji o njihovom životu podeljeni putem interneta bez pristanka ili njihovog znanja, postao je sastavni deo odrastanja današnje dece. Sasvim novo iskustvo.

Nije potrebno da dete ima profil, dovoljno je samo da zna da ga roditelji imaju. Svačiji nadimak na internetu i adresa socijalne mreže je lako dostupna, a često i opšte poznata unutar porodica.

Svako vreme nosi nešto svoje

Šokantan podatak je da 30-godišnjak ‘postoji’ na mreži između 10 i 15 godina, dok većina dece danas prisustvuje mreži čak i pre početka života ( sve više roditelja deli sonograme), i to je  prisustvo koje će nastaviti da nadograđuju celog života.

Istina je da svako vreme donosi nešto svoje, a ovo vreme je iznedrilo – sharenting. Šta je uopšte to? Share – deliti na internetu + parenting – roditeljstvo = sharenting, slobodno prevedeno roditeljstvo na internetu koje podrazumeva deljene fotograija i personalnih detalja iz života deteta.

Roditelji bez cenzure dele svoja iskustva u roditeljstvu, nesvesno, a vrlo često i svesno deleći previše. Postoje čitave grupe na internetu koje broje više od 100.000 članova gde roditelji pišu o problemima sa kojima se njihovo dete suočava i traže savete kako da ih reše.

Roditelji kreiraju dečiji pogled na svet ali i to kako svet gleda na njih. U početku, biraju kakvu će odeću da nose, sa čime će da se igraju i kakvu muziku će slušati. Pa se tako na internetu lako mogu pronaći fotografije beba obučene u dres Partizana ili Zvezde, sa portiklama na kojima su duhovite političke poruke, a tu su i  fotografije dece na protestima i mitinzima.

Deljenjam ovakvih informacija roditelji doprinose onaljn identitetu svog deteta. Čak iako neku decu ne poznajemo, pored njihovih podeljenih fotografija, znamo da su upisali košarku i da im dobro ide, da imaju alergiju na antibiotike, da sredom idu na engleski i da su juče dobili osip po celom telu.

Da li smo deci oduzeli izbor da biraju i da stvore sami sebe tako što smo unapred za njih stvorili njihovu onlajn personu? Da li smo oduzeli deci anonimnost koju smo mi imali?

A zašto da ne?

Na pitanje postavljeno baš unutar jedne od grupa koje okupljaju roditelje, ,,da li je u redu deliti svaki detalj iz života deteta?’’ stigli su razni odgovori, ali se veliki broj roditelja složio da deljenje privatnih informacija o detetu nije zlonamerno već ili iz ponosa ili kao vapaj za pomoć onih koji su prošli kroz sličnu situaciju.

,,Svesna sam da će mog sina biti sramota jer sam postavila njegove fotografije dok se golišav kupa u novom bazenu, ali to će trajati samo dok je tinejdžer.’’ – kaže jedna majka koja smatra da je deljenje fotografija sastavni deo života u današnjem vremenu. Na pitanje zašto, roditelji uglavnom odgovaraju – ,,zato što to svi rade.’’

Ekspanzija profila posvećenih deci raste iz dana u dan, a pojedina deca imaju i svoje heštegove na koje kada kliknete dobijate filtriranu čitavu kolekciju fotografija tog deteta. Od ovakvog sadržaja se i dobro zarađuje. Za fotografiju ili video deteta u posebnoj marki garderobe ili bebi opreme roditelj dobija dobru svotu od proizvođača, pa se pitanje o privatnosti, identitetu deteta i njegovoj bezbednosti ni ne postavlja.

Čemu briga?

Problem pedofilije nameće se kao prvi i najstrašniji. Činjenica je da postoje ljudi koji sa velikim zadovoljstvom čekaju fotografije sa letovanja na kojima su naša deca. Prodaju ih i razmenjuju između sebe a potom koriste u najgore svrhe.

Ali tu je i problem lokacije. Ako neko želi da kidnapuje dete, ili da mu na bilo koji način naudi, značiće mu svaka informacija – i kad je samo kod kuće, i kad ide na engleski, ko ga prati u školu i oko čega je nesigurno. Sve to može pronaći pod lažnim imenom na Instagram profilima roditelja, na Fejsbuku ili u sve popularnijim Viber grupama.

Na kraju, tu je i onlajn identitet. Šta izađe kada dete gugla svoje ime, kako ga je opisala majka svojim prijateljicama u grupi, kako ga je otac predstavio fotografijama na svom profilu, ko je dete inače, kada kamere telefona nisu uperene u njega i kako se ono oseća (ili će se osećati) povodom svega toga.

Internet je priča sa dva lica

Koliko god internet roditeljstvo može da bude od pomoći, toliko može i da nam odmogne i zamagli liniju koja deli stvaran i onlajn svet. Kako bi zaštitili svoje dete, potrebno je da mu pružimo ono što smo imali i mi – slobodu anonimnosti a kasnije, kada vreme dođe – slobodu da samo stvori svoje internet Ja, uz našu kontrolu a ne kroz nas.