Od početka vanrednog stanja pa sve do danas u Republici Srbiji, ako bi se pažljivo analizirala nekontrolisana dešavanja, posebno u oblasti obrazovanja i vaspitanja na svim nivoima, možemo bez sumnje utvrditi jednu potpuno nezrelu i krajnje nepromišljenu preporuku Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

U nameri da što brže uvedu digitalizaciju, a da pri tome u bezbednost i pripremu ne ulože novac koji dobijaju od poreza, ostavljaju dalekosežne i nenadoknadive posledice na vaspitno-obrazovni sistem, jer je preko noći izvršen desant masovnog i nekontrolisanog uvođenja raznih, privremeno i samo za trajanje vanrednog stanja slobodnih, nazovi besplatnih, a veoma često i nesertifikovanih i apsolutno, u Republici Srbiji, neodobrenih onlajn platformi za potrebe obrazovanja i vaspitanja.

One su koncipirane tako da se na njima dele razni poverljivi i obrazovni sadržaji i tako izlože zaštićeni podaci o ličnosti naših građana na internetu. Ovi alati, pored svoje namene, prikupljaju poverljive informacije o svojim korisnicima, njihove aktivnosti, tačnu lokaciju stanovanja ili trenutnog kretanja, razne podatke sa računara, glas, biometriju i sve što se modernom tehnologijom i senzorima može prikupiti u roku od samo nekoliko sekundi, a kamoli minuta.

Savremena tehnologija omogućava modernim predatorima da preko algoritma „veštačke inteligencije“ lako naprave lažne profile, video materijale koje mogu koristiti za ucenu, namestiti neki zločin, isprazniti bankovne raune ili izvršiti kupovine u vaše ime, predstaviti se detetu preko telefona kao da je njegov roditelj i pozvati ga da izađe ispred škole ili poseti neku lokaciju i time bude kidnapovano. Neko može vašem detetu namestiti razne podvale na društvenim mrežama i doživotno ga markirati za nešto što nije učinilo. Oni koji imaju digitalni zapis o vašem telefonu ili računaru mogu upaliti kameru i mikrofon a da toga niste svesni, a pojedini moderni telefoni imaju čak i mogućnost sonarnog skeniranja prostora.

Ne treba posebno naglašavati da se ovde radi o objektivno loše zaštićenim i suštinski otvorenim medijima i platformama, koji se u opštim uslovima poslovanja i upozorenju o privatnosti ne odriču trgovine i zloupotrebe ovako prikupljenih podataka o građanima Srbije, uključujući i maloletnike do jaslenog uzrasta.

Ovaj fenomen je svojevrsni zločin, za koji se može suodgovornim smatrati i Poverenik za zaštitu ličnih podataka Republike Srbije, koji, osim par uopštenih saopštenja na svom veb sajtu, nije jasnije ni upozorio, a kamoli preduzeo ništa više da spreči štetu, na one segmente u kojima bi se uz određene mere opreza i zaštite, obrazovanje i vaspitanje moglo odvijati bezbedno i u skladu sa propisima o zaštiti ličnih podataka, a posebno maloletnika, a najviše predškolskog do jaslenog uzrasta.

Najznačajnije opasnosti su, dakle, u oblasti obrazovanja i vaspitanja, počev od predškolskog obrazovanja i vaspitanja, čak i u domenu jaslenih grupa, a što ništa manje nije izraženo ni u visokim školama i fakultetima.

Tu se takve platforme naprasno i neselektivno uspostavljaju bez znanja, pitanja i informisanja studenata i đaka o posledicama pristupanja.

Imajući u vidu da se na njima, iako su one samo navodno besplatne, masovno i po nalogu ministarstva izlažu rizicima podaci o ličnostima građana, iako se oni po zakonu i ustavu smatraju poverljivim i zaštićenim.

Ova masovna aktivnost je sprovedena bez primene ikakvih kriterijuma, a što najviše zabrinjava, to su vršile neakreditovane vaspitno-obrazovne ustanove za obrazovanje na daljinu, koje pritom nemaju ni akreditovane programe za onlajn učenje ili učenje na daljinu.

Tako se odjednom ovakve platforme i softveri masovno koriste počev u sistemu obrazovanja i vaspitanja od jaslica u vrtićima, u kojima se, iako je to protivno svim pravilima o bezbednosti i zaštiti dece, masovno primenjuju „Viber” grupe i „Viber Community”, „ZOOM“ i druge platforme i razni drugi čet sistemi.

Putem njih se masovno i krajnje nekontrolisano razmenjuju multimedijalni sadržaji o maloletnim licima bez ikakave kontrole. Ovi medijski sadržaji lako mogu biti „ukradeni“, odnosno preuzeti od strane trećeg lica, i posle zloupotrebljeni ili prodati na crnom tržištu za dalju zloupotrebu. Nije tajna da mnoge kompanije prodaju svoje informacije trećim licima za dalje postupke obrade koje su krajnjem korisniku nepoznate.

Vođenja računa o njihovoj privatnosti i posledicama koje tako mogu nastati, a koje će, sasvim sigurno, suprotno pravima deteta ostati na tim nepouzdanim platformama, uređajima i nosačima i nakon završetka vanrednog stanja i postati predmet njihovog trajnog ugrožavanja, morao bi biti imperativ.

Mnogi od tih sadržaja nesumnjivo će imati sve neophodne uslove da završe čak i na međunarodno organizovanim pedofilskim internet prezentacijama.

Mora se sa žaljenjem konstatovati da je Poverenik u konkretnom slučaju učinio krajnje ozbiljan propust iz domena svoje nadležnosti, jer nije učinio ništa u smislu toga da se određenim preporukama sa jasno preciziranim zakonskim posledicama obrati javnosti i ministarstvu.

Takođe nije se obratio ni svima onima koji žele da pristupe ovakvom načinu ugrožavanja građana, posebno maloletnika i time nadležno ministarstvo osvesti u ovom smislu.

Narod je zajedno sa tehničko-tehnološki neukim nastavno-vaspitnim osobljem doveden u zabludu i potpuno pogrešno shvatio ovo prinudno učenje na daljinu, posebno u domenu predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja i vaspitanja, videvši ga kao prostor za celodnevno virtuelno samopromovisanje i razmenu materijala o deci u kome se skoro sve svodi na slanje slika dece i toga šta rade, gde to rade i sl., a tek iza toga za slanje radova bez slika dece i njihove biometrije.

Sve se radi umesto dostavljanja dokaza o izvršenim obrazovnim zadacima koje su deca dobila od svojih vaspitača i nastavnika.

Kada je u pitanju samo navodno besplatna platforma „Google“ učionice, koja se po preporuci Ministarstva prosvete, nauke i tehnolškog razvoja primenjuje u osnovnom i srednješkolskom obrazovanju, tu je takođe sporno mnogo toga, a posebno kroz pitanje o tome da li je kod „Google“-a ikada bilo nešto besplatno, jer se zna čime se ova kompanija bavi kada su u pitanju podaci o ličnosti i da ista njima trguje kao osnovnom delatnošću svog globalnog biznisa.

Nadležnom ministarstvu je potrebno postaviti pitanje: „Da li tamo ima nekog ko je stručan u ovoj oblasti?“

Na stotine hiljada objektivno informatički neukih odraslih i dece je uvučeno u ove platforme u osnovnoj školi od prvog do osmog razreda i u srednjim školama sve četiri godine.

Na kraju je nastala opšta konfuzija jer se uporedo od nastavnog kadra, roditelja i đaka koriste sve moguće izukrštane varijante multimedijalnog komuniciranja i razmene sadržaja bez kontrole i predznanja o opasnostima koje one nose. Drugim rečima, vrši se masovna registracija „besplatnih“ naloga uz ignorisanje svih mera bezbednosti, privatnosti i predostrožnosti.

Sve to više ne može ni da se prati, jer svako radi šta zna, može i ume, a ne ono za šta je obučen i za šta je adekvatno bezbednosno-informatički pripremljen.

O deci ispod 12 godina da i ne govorimo…

Kada je visoko obrazovanje u pitanju, tu je ugrožavanje podataka o ličnosti takođe masovno, pa se odjednom i bez bilo kakvih prethodnih dozvola ili akreditacija za to sve prevodi na učenje na daljinu.

Takođe se bez iskustva i tehničkih preduslova u ovoj oblasti obrazovanja, plasiraju razne bezbednosno nepreporučene platforme, čak i one koje nisu ni napravljene za potrebe visokog obrazovanja.

Tu se mora navesti da su te platforme na primer „Microsoft teams“ ili „MS Office 365“, koja uopšte nije obrazovna platforma, već inženjerska, i koja je u vlasništvu „Microsoft“ korporacije.

Ova platforma je apsolutno komercijalna i time krajnje sporna u smislu zaštite ličnih podataka i njihove upotrebe, a za nju su brojni domaći i strani stručnjaci izneli da je sporna njena funkcionalnost, sigurnost i podrška.

Što je najgore, ona nema prilagođenost našim propisma i visokoškoslkom obrazovanju i o tome je bilo čak i stručnih izlaganja.

Nakon toga ide „ZOOM“ platforma za koju strani mediji kažu da je u pitanju „Security Disaster Platform“ (platforma za bezbednosne katastrofe) gde je američki FBI izneo važna upozorenja, onda „Viber“ i „Viber community“, pa sve varijante čet platformi koje se mogu pronaći na „Google play“, a da niko od svih koji se ovim u vreme vanrednog stanja bave nije akreditovan za to što radi, niti ima dozvolu onih sa čijim podacima ovako internacionalno raspolaže.

Ministarstvo obrazovanja ni u jednom momentu nije navelo ove potencijalne opasnosti niti se potrudilo da adekvatno edukuje kroz medije i školski sistem. Pre svega roditelje, a zatim i decu o zaštiti podataka, sigurnosti na internetu i svim ostalim opasnostima na koje mogu naići iz svog, opravdanog neznanja.

Obrazovne ustanove, stavljajući podatke o ličnosti dece i roditelja na tuđu i njima nepoznatu infrastrukturu i platforme, što se dešava čak i u školama koje eksterno angažuju često manje stručne programere i nemaju čak ni svoju IT službu, dešava se i to da se u tim uslovima ovim i ovako eksterno angažovanim licima ilegalno dostavljaju lični podaci studenata radi plasiranja na njima nepoznate naloge i servere. Često se dešava da ne postoje ugovori o privatnosti između škola i raznih programerskih službi ili individualnih lica.

Stavljajući podatke o ličnosti dece i roditelja na tuđu i njima nepoznatu infrastrukturu i platforme, obrazovne ustanove ilegalno dostavljaju lične podatke studenata eksterno angažovanim licima.
Ovde se mora istaći i pitanje kako je ministarstvo moglo ovako da postupi prema celokupnoj obrazovnoj zajednici i kako je to sve promaklo očigledno pasivno i posledično orijentisanom Povereniku za zaštitu ličnih podataka, koji je trebalo da stručno, kompetentno i preventivno reaguje i obezbedi zaštitu građana i njihovih ličnih podataka iz domena informacione bezbednosti, učenja na daljinu i učenja putem interneta u Republici Srbiji.

Naime, može se utvrditi da najveći broj vaspitačkog, učiteljskog, nastavničkog, pa i predavačko-profesorskog kadra nije od svojih poslodavaca dobio anekse ugovora ili rešenja o načinu i principima rada od kuće i ovlašćenjima u vreme vanrednog stanja.

Iz datog se može zaključiti da je cela odgovornost prebačena na ove ljude koji su u soptvenoj režiji, i u skladu sa svojim sposobnostima vršili vaspitno-obrazovni rad u celoj državi, i to krajnje nebezbedno i često sporno stručno u tim uslovima, iz kog razloga se poremetio sistem odgovornosti i prekinula principijelna veza između obrađivača i rukovaoca.

Pravno posmatrano, svi koji su prihvatili da ovako rade i postupaju u sistemu obrazovanja i vaspitanja neovlašćeno su vršili prikupljanje i obradu podataka o ličnosti onih sa kojima su komunicirali prilikom vršenja vaspitno-obrazovnog rada, a da pritom ministarstvo i sistem obrazovanja i vaspitanja, u najvećem broju slučajeva, nije obezbedio ni opremu ni infrastrukturu koja bi bila bezbedna da se sprovede proces obrazovanja i vaspitanja u vreme vanrednog stanja bez posledica, ili sa što manje posledica po stanovništvo u procesu obrazovanja i vaspitanja.

Tako su nosioci vaspitno obrazovnog rada postali vaspitači, učitelji, nastavnici, predavači i profesori koji su to najčešće radili bez pravnog osnova i sa svojih privatnih telefona ili uslužnih uređaja, pošto mnogi od njih nisu imali ili posedovali ništa drugo nego mobilne telefone koji najčešće nisu ispunjavali tehničke uslove.

Na ovaj način je od strane onih kojima je bez pravnog osnova prebačena sva ova problematika izvršen enorman broj prekršaja i krivičnih dela, a ukoliko se desi da neki od sadržaja kojima su oni iz neznanja ili nestručno rukovali završi na pedofilskim sajtovima, onda bi direktno bili povezani i sa međunarodnim kriminalnim grupama koje trguju podacima o deci i bave se pedofilijom.

Sve to se dogodilo zbog nestručnosti ministarstva, školskih uprava i uprava vaspitno obrazovnih ustanova u R. Srbiji i Poverenika.

Dakle, Ministarstvo na svim nivoima i sektorima, Poverenik sa nadležnim sektorima i inspektorima, svi direktori vaspitno-obrazovnih, tj. predškolskih, osnovnoškolskih, srednješkolskih i visokoškolskih ustanova snose odgovrnost, jer je sve ovo moglo da se uradi razumno, stručno i uz primenu svih mera bezbednosti i predostrožnosti i to onih koje su bile dostupne, a jednostavno nisu primenjene iz neznanja i nestručnosti onih koji su bili u obavezi da o tome vode računa.

Ova kritika nije usmerena protiv obrazovno-vaspitnog procesa, već je upućena kako bi podstakla njegovo korigovanje i funkcionisanje u skladu sa postojećim pravilima zaštite i bezbednosti prava ličnosti i kanalisanje kolektivne neinformisanosti koja svakodnevno eskalira, a koja može proizvesti mnogo štete i posledica.

Šteta koja je nastala godinama se neće moći sagledati niti sanirati, a verovatno ni nikada, imajući u vidu prirodu interneta i vlasnika njegovih resursa i platformi, kao i poslovanja međunarodne legalne i ilegalne trgovine ličnim podacima.

Centar za sigurni internet će pokrenuti sva ova pitanja i pokrenuti istrage, kao i pravne i informativno obrazovne programe širom Republike Srbije kako bi se što bolje, prvo roditelji a zatim i deca, informisali i sebe zaštili od potencijalnih, gore navedenih problema.

Ivijan-Stefan Stipić
Izvršni direktor centra za sigurni internet