“Happy slapping” , kao još jedan način sekundarne viktimizacije žrtve nasilja. Da li su nove tehnologije krive ili pak postoje drugi faktori koji utiču na porast vršnjačkog nasilja?

Evidentno je da deca, a posebno adolescenti, učestalo i intenzivno koriste društvene mreže i druge platforme gde sve više svojih aktivnosti prenose u digitalni svet. Savremene tehnologije su unele u živote svih nas niz pozitivnih promena. Ipak, uz mnoge mogućnosti javljaju se i brojne opasnosti. Jedna od opasnosti, odnosno negativnih fenomena je i digotalno nasilje.

Naime, deca i adolescenti, pojedinačno ili grupno, učestalo koriste internet za agresivno ponašanje i/ili bilo koje drugo ponašanje koje možemo objasniti kao vršnjačko nasilje. Za razliku od sukoba koji se javljaju povremeno i spontano, nasilje se ponavlja, neprijateljske je prirode i namera jeste da se uzrokuje patnja, a u slučaju onlajn nasilja dodaje se i moć tehnologije. Zbog njihovih mogućnosti nastali su i sasvim novi oblici nasilja, a jedan od njih je video snimanje napada. Iako hiljade takvih snimaka kruži internetom, o tome se nedovoljno zna.

Video snimak nasilja jeste oblik nasilja koji je trenutno široko rasprostranjen, pod nazivom “Happy slapping”. Ovaj oblik ponašanja dece iziskuje planiranje, bolje rečeno, režiranje nasilja. Žrtva se bira smišljeno i planirano. Najčešće su to poznati vršnjaci, ali isto tako se biraju i nepoznati prolaznici. Jedan počinitelj ili više njih, najprije počinju da provociraju, guraju, šamaraju, udaraju i fizički napadaju žrtvu s ciljem da je povrede i dovedu u ponižavajuću poziciju. Uz to je i vrijeđaju, pljuju, izvrgavaju ruglu i sl., a sve to neko od vršnjaka snima telefonom ili kamerom. Bez obzira da li je žrtva odabrana namerno ili slučajno, uvek je namerno izložena fizičkom i verbalnom nasilju.

Tako se nasilje, koje je započelo licem u lice, u drugoj etapi nastavlja u virtuelnom svetu. Video snimci se šalju telefonima ili se objavljuju na internetu, a najčešće se kombinuju u oba oblika. Cilj je da što veći broj ljudi pregleda, podeli i komentariše taj video zapis. Kako bi povećali gledanost, počinitelji im dodaju “primamljive” nazive, navode stvarna imena aktera i dodaju nove uvrede za žrtvu. Uz to pozivaju i druge ljude da se uključe i dopisuju svoje komentare. Nažalost njihovi komentari su najčešće vrlo maligni i nastavljaju vređate žrtve, a podržavajui počinitelje u smislu “odličan posao, bravo” i sl. Indikativan je i dodatak – “odlično smo se zabavili ili baš smo se nasejali”.

Zabrinjavajući aspekti

Ciljevi ovog oblika nasilja opravdano izazivanju zabrinutost. Namera im je da povrede žrtvu, dodatno je izložiti ismejavanju i to prikazati potencijalno neograničenom broju ljudi i motivisati ih da oni nastave nasilje, a uz to dobijaju i popularnost. Percepcija da se radi o zabavi ili šali, izražena je i u originalnom, engleskom nazivu ovog oblika nasilja – happy slapping. Ova se sintagama može prevesti na srpski jezik kao radosno šamaranje ili srećno udaranje. Kako u tome nema ničega srećnog, adekvatniji naziv bi bio brutalno šamaranje. Zabrinjava i samohvala osobe koja vrši nasilje i težnja da zbog toga postanu popularni, da dobiju podršku vršnjaka brojem lajkova, odnosno da se afirmišu na ovaj način, što nam je pokazatelj da i onaj ko vrši nasilje ima izazove u odrastanju i potencijalni problem u ponašanju koji je posledica nezdravih emocija i/ili nezdravog okruženja kao i naučenih obrazaca ponašanja, uverenja i emocija koje je dete usvojilo tokom odrastanja.

Amaterski snimljene scene stvarnog nasilja nad vršnjacima gledaju u velikom broju drugi mladi ljudi. Tako i oni svedoče mučenju, patnjama i ponižavanju. Neretko su i fascinirani tim tipom nasilja. Mada ih anonimnost štiti od osvete počinitelja, ipak se ne zauzimaju i ne pomažu žrtvama. Prema samoiskazu adolescenata, njih 72% znalo je za videosnimke nasilja nad vršnjacima, a čak 92% ih preuzima s interneta i gleda takve sadržaje (prema Bilić, 2018).

Žrtva se zbog iznenadnog napada oseća nemoćno, a njihove patnje se nastavljaju i kasnije zbog prikazivanja onoga što se dogodilo. Prisutnost posmatrača dodatno ih opterećuje. Svest o tome da internet ne poznaje zaborav, da takve, ponižavajuće scene, mogu ostati zauvek na mreži, rezultiraju brojnim negativnim posledicama. Toliki broj poznatih i nepoznatih ljudi ih vređa, žrtve jednostavno poveruju u njihovu procenu pa im se čini da su bezvredni. Osećaju da iz takve situacije nema izlaza i da se nasilje može ponavljati u nedogled. Drugi mogu gledati snimke, dopisivati komentare, a i sama žrtva, koliko god puta to pregleda, doživljava iznova i iznova zlostavljanje..

Snimanje napada je poseban oblik višestrukog nasilja u kojem se spajaju, preplićui nadopunjuju različiti vidovi nasilja. Tehnologija se u ovakvim slučajevima koristi na zastrašujuć način, s tendencijom da se to percipira kao oblik razonode. Nema smisla kriviti medije za eskalaciju nasilja među vršnjacima, nego preispitati sve druge moguće faktore i analizirati kako odgajamo decu i da koje su to vrednosti u digitalnom dobu.

izvor: https://www.medijskapismenost.hr/

naslovna fotografija: https://www.mycyberlaw.com/wp-content/uploads/2019/11/csm_foto_cybermobbing_4_78ac48a04a.jpg